Klasikom protiv bluza
Ovo nije maraton, ovo je reklama za Milku....
Ovo nije maraton, ovo je reklama za Milku....
To je sad to. Deo koji se ne trči. Deo koji se osvaja...
Moj standardni pratilac je tu - nesanica pred bilo koji važan događaj...
"Mislim da su dve nedelje kratak period za puni oporavak. Ja mislim da ti to preskočiš. Moj konačan odgovor."
No human is limited. Moto koji propagira Eliud Kipchoge. Moto koji je prelep jer sadrži nešto duboko humano i suštinsko, gotovo prometejsko...
Ovo nije priča o trčanju — ili jeste, ali ne samo o tome. Ovo je priča o ljudima koje ne poznaješ, a već ih voliš. O selima koja te dočekuju kao najrođenijeg...
Konačno prilazim polovini trke. Da, izuzetno je psihički teško doći skoro do tvrđave, i onda se prosto okrenuti i krenuti 10km nazad ka Tivtu...
Pola 6. Srčem kafu na terasi, dok se prve naznake svanuća pojavljuju na horizontu. E jesam i ja lud, mislim u sebi i odlazim da budim ostatak porodice...
Ustajem i shvatam da ne mogu da se oslonim na desnu nogu. Ok,
možda sam se preforsirao, sačekaću par dana.
I tako je krenuo vrtlog...
10:05. Sirena. Vatre.
Osećam vrelinu. Prelazim startnu liniju, uključujem sat.
To je to. Ja učestvujem na Berlinskom maratonu...
Problem kod maratona je to što kad udarite u zid posle 25 kilometara, treba da ubedite sebe da imate SAMO još sat i po da izdržite...