Zrenjanin, 25.05.2025.

Sve osim trčanja

Iz Tivta sam se vratio 17. decembra, i po prvi put nisam odmah počeo da planiram sledeći maraton.

Zašto?
Zato što je, baš tih dana, društvena dinamika u Srbiji odjednom postala potpuno drugačija. Studenti su blokirali fakultete u celoj zemlji, i to je postala jedina tema u mom životu.
Jedne večeri, odmah po početku blokada, trknuo sam do Filološkog da odnesem studentima neke potrepštine, i tada sam shvatio kolika snaga leži u njima. Toliko pameti, pristojnosti, lepote i odlučnosti na jednom mestu, potpuno opčinjavajuće. O, mladosti - šta bih dao da sam sada student.

Onda se, bez velike pompe i najave, 22. decembra desio protest na Slaviji. Definitivna potvrda toga da je moguće prevazići traumu, da je moguće zajedno sagraditi nešto drugačije. Svih 102000 ljudi je to osetilo tokom one zastrašujuće tišine.
Onda se desila blokada Gazele.
Onda se desio generalni štrajk, moje stupanje u IT blokadu od prvog dana njenog nastanka, i nova poznanstva sa nekim sjajnim ljudima.
Onda se desila Autokomanda, prvi štand IT blokade, sretanje Ćose u dva ujutro koji ima spremnu Guaranu, jer očekuje da će nas sresti - višegodišnja tradicija.
Onda se desio Novi Sad na tri mosta, gde smo sreli i ceo Virvel, i Stevu, i Vanju koji se takođe uvek neočekivano stvori pored mene, i razne druge drage ljude.
Onda se desio još jedan protest IT blokade, kada smo se sreli sa studentima tehničkih fakulteta ispred Palate Srbija.
Onda se desio onaj magični Kragujevac.
Onda se desio protest prosvetnih radnika u Nemanjinoj.
A između se desilo još brdo manjih protesta na kojima sam takođe prisustvovao.

I tako, uz svu dobru volju, trčanje mi je potpuno izašlo iz fokusa. Daleko od toga da sam stao, naprotiv, ali svaki trening je traljaviji nego što bi trebalo, jer mi je glava negde drugde.

Tokom januara razmišljam o tome kako bih mogao da prijavim neki maraton u maju, možda će mi se onda vratiti i odlučnost i motivacija. Prag i Salzburg su najrealnije opcije.
Ali, shvatam da ne mogu. Kako da planiram neko putovanje, ko zna šta će ovde biti tada. Sebično je, ne mogu, ok, ima i u Zrenjaninu maraton u maju, lako ću ga prijaviti ako budem raspoložen.
Ne gledam kalendare trka neko vreme.

Nedeljama me muči jak (pa, jači i drugačiji nego inače) bol u leđima, a imam i smetnje u želucu. Odlazim kod fizijatra i gastroenterologa. Dobijam neke vežbe i lekove, ali imam osećaj da su me vrlo ofrlje pregledali, odnosno da su nakon 'radim u IT-u pa sedim i ležim pola dana' prestali da slušaju. Pratim savete, neznatno je bolje.

1. mart.
Par meseci ranije, prijavio sam polumaraton na Srebrnom jezeru. Tamo je lepo, i ne propušta mi se, znam da će biti puno ljudi koje volim da sretnem. Moj plan je očekivano nenormalan - krenem ujutro na Srebrno, istrčim polumaraton, odvezem se u Niš na protest, budem tamo dokle god izdržim, i vozim nazad za Beograd.
Putujemo sestra i ja. Ne očekujem ništa od trke osim da je završim i da što pre budem u Nišu. Povuklo me uzbuđenje, i prvih par kilometara držim pejs oko 4:40 minuta po kilometru. Neznatno usporavam, ali mi ne deluje da crkavam, pa odlučujem da probam da držim jači tempo nego što je realno, pa kako bude.
Ne znam ni kako ni zašto, jer nema nikakve logike, ali trku završavam za 1:41:06, što je poboljšanje ličnog rekorda skoro dva minuta.
Niš. Potpuna ludnica. Bilo nam je jasno još kad smo prilazili gradu i videli broj vozila. Preko sat vremena za šetnju centralnom deonicom, šetnju od jednog kilometra. Usred te najveće gužve, srećem mog šuraka Marka. Naravno. Kasnije, jednako slučajno srećem Ivonu, a onda i ekipu iz Inđije.

Potom se desio osmomartovski protest 'Rame uz rame'.
A onda se desio i onaj veličanstveni skup 15. marta, sa najlepšom mogućom uvertirom prethodne večeri, kada smo čekali mog sedamnaestogodišnjeg sestrića koji je pešačio iz Novog Sada.
Onda se desio i skup podrške RAF-u, gde sam dobio i čast da održim govor kao predstavnik IT struke.
Onda se desio i protest ispred Informera.

I onda se desilo - ništa. Ponor. Crnilo.
Ne na ulici, u mojoj glavi.
Moje biće više ne može da primi nijednu informaciju. Ne mogu da pumpam, ne mogu da manično pratim vesti kao što sam radio prethodnih meseci. Ne mogu ništa. Samo želim da ležim sam u sobi i da gledam Hausa. Osećam se loše, i osećam se loše zbog toga što se osećam loše. Zavidim svima koji nisu spustili ritam, i mrzim sebe što jesam, ali ne mogu. Nekoliko ljudi koje znam prolazi kroz sličan proces, to me malo teši, normalno je ne biti ok u ovom produženom vanrednom stanju.

Prijavljujem Zrenjanin, najviše zbog nade da će me to trgnuti.

Par dana kasnije trčim polumaraton u Beogradu sa Zojom. Puno mi je srce, ali fizički je bilo dosta teže nego što bih voleo.

13. april. Po planu treba da trčim 28 kilometara. Odlazim na Adu, sa idejom da trčim tri produžena kruga, ali od starta ništa ne ide. Teško je, zadihan sam, ne mogu ni da zamislim da istrčim 28, puls je visok, fokus ne postoji, motivacija ne postoji. Hajde bar da izguram polumaraton. Ne uspevam ni to, završavam na 19, potpuno demoralisan. Prvi put u životu iskreno razmišljam o odustajanju od maratona. Pa šta, nije ni to strašno, nije ti sezona, sve drugo te je stiglo. Dobro, to mogu u bilo kom trenutku da odlučim, sad samo želim da idem kući.

18. april. Jovana i ja krećemo na Zlatarsko jezero po Uroša. Čim smo napustili Beograd i izašli na autoput prema Čačku, primećujem jednu stvar - počelo je proleće. Sve oko mene je zeleno, sve je živo, prirodu ne interesujem ni ja, ni protesti, ni maraton. Zaokupljen svime, nisam primetio proleće. Odjednom se osećam zakrpljeno.
Dan i po. Toliko je bilo potrebno za bar delimični reset od psihičke krize. Jedan trening trčanja uz jezero, jedna noć puna preferansa, i par sesija skakanja na trambolini sa Urošem.

Dan kasnije je 20. april. Uskrs. Danas bi trebalo da trčim 24km. Izlazim par sati nakon jakog ručka, rakijice i čaše vina.
I opet isti paradoks. Van svake logike i pravila, to trčanje ispada fenomenalno. Puls nizak, ja uživam, tempo sasvim solidan, produžavam do 26km, pri čemu poslednji kilometar spuštam na 4:30, toliko mi je snage ostalo. Možda me je ovaj izlet na planinu zaista popravio.
Svakako dovoljno da sam opet na ulici. Takovska, Košutnjak.

26. april, sledeći long run. 28km, ne onako sjajno kao prethodnog vikenda, ali opet dosta lagano i lepo. Možda ipak ja izguram sve ovo.

Razmišljam o tome da bih morao da se ozbiljnije aktiviram po pitanju treninga snage, nisam dovoljno konzistentan u tom pogledu. Nalazim set vežbi koje sam aktivno radio pre par godina, i shvatam da ne mogu da uradim toliko ponavljanja uopšte, a kamoli predviđenom brzinom. I sada počinjem da mislim da je baš to ono što može da napravi razliku - ne treba meni veća kilometraža, nego ozbiljnija priprema cele muskulature.
Vraćajući film unazad, shvatam da sam baš zbog tog vežbanja istrčao svoj prvi polumaraton. Shvatam da sam i Roterdam istrčao sa izuzetno kratkom trkačkom pripremom samo zbog Dejanovog posvećenog rada da mi ništa ne škripi. Ubacujem različite setove vežbi koje ću da radim 3-4 puta nedeljno.

Međutim, u prvomajske praznike ulazim prehlađen. Uroš je imao temperaturu par dana, računam da sam pokupio neki virus od njega. Malaksao sam, umoran, imam groznicu i glavobolju. Potom mi otiče desni krajnik.
2. maja se osećam nešto bolje, pa izlazim sa pašenogom na trčanje. Krećemo nasumično kroz prirodu, u nikad lepšem ambijentu, bez žurbe, ali ja posle pet kilometara osećam da ne mogu više. Nekako dobacujem do sedam. Ok, nisam se još oporavio.

Za 4. maj planiran je 4x8km tempo trening. Osećam da to nije realno i pišem Milanu. Ceo ovaj ciklus naše dopisivanje više deluje kao psihoterapija nego kao sportska saradnja. Menjamo trening u 15km relativno laganim tempom (pejs 5:30). Izvlačim, uz dosta muke.

6. maj, 7km tempom oko 5:30. Puls visok. Jedva. Kako li ja planiram 42 kilometra brže od ovoga?

10. maj. THE long run, plan je da istrčim 32km. Ovo trčanje bi trebalo da mi da samopouzdanje. U praksi, daje mi opet misao o tome da je ok da odustanem. Užasno trčanje, morao sam da napravim 7-8 pauza da bih došao sebi. Loš tempo, visok puls, subjektivni osećaj katastrofalan. Jako sam demoralisan. Mesecima dajem sve od sebe, ispoštovao sam svaki trening, ali telo me ne sluša, ne napreduje. Ne znam gde grešim.

Početkom naredne nedelje opet odlazim kod doktora zbog leđa. Možda sam hipohondar, ali želim da me neko ozbiljnije pogleda. Doktorka mi daje gomilu vežbi i šalje me na magnet.
Magnet, najbolji izum ikada, da imam beskonačno para kupio bih ga da me uspavljuje kući. Kičma bez problema, svi diskovi na mestu, ništa nije nabubrilo. Ništa, osim slezine.
- Kume, protumači mi ovaj izveštaj.
- Izvadi sutra krv, šaljem ti spisak analiza koje ćeš da uradiš. Uz one simptome početkom maja, moguće da je mononukleoza.
Kum, moj izabrani lekar, ne postoji osoba kojoj više verujem na temu medicine. German quality. Šaljem mu analize krvi.
- Sa velikom verovatnoćom ti kažem da je mononukleoza. Mislim da su dve nedelje kratak period za puni oporavak. Ja mislim da ti to preskočiš. Moj konačan odgovor.

Jao kume, šta da ti odgovorim kad znaš da ću ići.

Ubacujem puno vežbi snage, ali bez previše forsiranja, ako sam već u procesu oporavka od mononukleoze. Naredna dva trčanja su i dalje vrlo klimava. Ja se nadam da ću za deset dana biti oporavljeniji, i da to onda znači da ću ipak nekako istrčati.

Petak, protest ispred CZ.

Subota, Jovana i ja smo na svadbi. Tokom popodneva, zvoni mi telefon. Moj dobri cimer Miloš.
- Cimi, hoćeš sa mnom sutra u Sombor na polutku, imam startninu viška?
Sutra bi svakako trebalo da trčim laganih 16km.
- Naravno da hoću, vidimo se u 7.

Nedelja. Prethodno veče smo đuskali satima bez prestanka. Umereno pili. Legli u 2 posle ponoći. Ustao sam u 6 i sad mi se plače. Putujemo dva sata do Sombora. Moja ideja je da idem lagano, ako je moguće što više u zoni 2. Po dogovoru idemo zajedno, Miloš takođe želi da odradi lagani trening.
I ponovo, van svake logike, ovo trčanje ispada neverovatno dobro. Osećam da mi 'hladnjak' radi perfektno, puls je nizak, 140-145, trčimo pejsom oko 5:30 i ćaskamo. Ovo nema nikakvog smisla. Poslednjih pet kilometara ubrzavam, ali opet bez većeg forsiranja. Na kraju završavam za 1:53:52, sa osećajem kao da se nisam oznojao.
Najopuštenija trka ikada. Ovo mi je trebalo - samopouzdanje mi se potpuno vratilo. Ako bi bilo ovako, mogao bih i da jurim lični rekord sledeće nedelje. Uz sve to, srećem Jadranku, Tijanu, Zoju, Jelenu, Janu, Denisa, Nina, Ivana, pasulj je odličan, pivo je odlično, majica je prelepa. Dođite u Sombor na trku, vredi.

Ulazim u maratonsku nedelju. Ovaj put pokušavam da štreberski pratim sve Milanove savete. Hidriram se dodatno, dosta spavam, pratim jelovnik. Trčanje u utorak je ponovo opušteno. Sve dolazi na svoje mesto u pravom trenutku.

Subota, dan pre trke, odlazim u Inđiju.
Dogovor je da u Zrenjanin idemo ćale i ja. Ćale, stari ljubitelj atletike.
Uveče ležem na vreme, ali Petra se ne oseća dobro, muka joj je. Moja majka pokušava da me otera u krevet, ona će da je pazi. Ali ne mogu da spavam do dva, pratim da li je Petra u redu. To je ionako samo trka.

Nedelja.
Zrenjanin.
2022. sam ovde istrčao polumaraton, potpuno otrovanog stomaka, nakljukan Brufenom i probioticima. Tog dana sam odlučio da ću istrčati maraton.
Samim tim, dužan sam ga ovom gradu.

Prošle godine trčali smo 3x7 štafetu na ovom događaju. Pošto nema puno učesnika, a staza nije dovoljno dobro označena, ja sam slučajno skratio krug za kilometar, a Petra za cela tri. Plus, generalni sponzor trke je kladionica, što me takođe nervira. Ali kako god.

Ćale i ja se fotkamo na trgu. Zagrevanje. Pokazujem mu mesto odakle je najbolje da prati, gde prolazim dva puta u svakom krugu.

Start.

Danima sam potresen nekim drugim tužnim vestima, i to mi je promenilo perspektivu u vezi sa mnogim stvarima. Dovoljno sam zdrav da trčim maraton. Imam živog i zdravog oca koji upravo prati kako njegov sin trči maraton. Od te misli kreću mi suze posle 400m. Eto, jedan rekord sam već oborio.

Trudim se da ne jurim. Držim pejs oko 5:10 prvih par kilometara. Ima dovoljno hladovine zasad. Koncentrisan sam da ne omašim stazu, poučen prošlogodišnjim iskustvom.
Nema puno ljudi, pa nemam za koga da se zalepim. Puls je u stabilnoj 150 (i kusur) zoni, to je za trku ok, samo da što kasnije pređem u 160+. Prvi krug završavam sa dobrim osećajem, prolazno vreme je takvo da - ako budem svih šest krugova trčao ovako - tačno sam negde oko svog najboljeg vremena.

Drugi krug. Dolazim do mesta gde prolazim pored ćaleta. Dozivam ga ali on gleda u telefon, verovatno piše ostatku familije da sam dobro. Prolazim i razmišljam - au kako će da se istripuje kad pomisli da me nema, misliće da mi se nešto desilo (pitao sam ga kasnije, tako je i bilo, naravno). Okrepe ima dovoljno, svi volonteri su preljubazni, svako vam naglas poželi sreću u momentu kad pruža vodu. Na jednom mestu duž staze nekoliko studenata sa zastavama viče PUMPAAAJ. Na drugom mestu, dve devojke, par dece i par starijih ljudi nude okrepu, puštaju muziku i toliko su svi pozitivni da je jako dirljivo. I ovaj krug prolazi ok, još uvek nema većih znakova umora.

Treći krug. Srećem jednu devojku koja mi govori da danas trči trening. Ide tačno brzinom koja mi odgovara, moje je samo da se isključim i pratim je. Uzimam vodu na svakoj okrepi, već postaje vruće pa mi prija svaka prilika za par gutljaja i prskanje kose. Pred kraj trećeg kruga puls odlazi preko 160. I to je ok, u Boki sam tako trčao od trećeg kilometra. Ulazim kroz kapiju na kraju trećeg kruga, vreme je 1:53. Aritmetički to je u zoni rekorda. U praksi, pa, malo teže.

Četvrti krug. Sad već postaje dosadno i teže. Devojka koju sam pratio je završila. Dobar deo onih hladovina više nije hladovina. I osim toga, nema nikog, trg deluje kao da već lagano sklanjaju sve što ima veze sa trkom.
U jednom momentu neko viče - ajde Mareee. Milena, koja je malopre uzela pehar na 7km. Mnogo me raduje ta iznenadna podrška.

Otprilike sam na polovini četvrtog kruga. Ali, nekoliko stotina metara ispred mene je most koji se prelazi na samom kraju kruga.
Jaaaaaaaaooooooj.
Promašio sam stazu, i to u četvrtom krugu! Ovo isto je uradila Petra prošle godine.
Radi se o tome da je trebalo da skrenem desno, a otišao sam pravo, a taj deo pravo dođe malo kasnije. Ali kako bukvalno nije bilo nikog nigde u momentu kad sam došao na tu raskrsnicu, mahinalno sam otišao pravo. Srećom, ne previše, izgubio sam oko 250m, ili oko minut i po, prevedeno u vreme. Valjda neće toliko da mi fali za najbolje vreme, smoriću se. Narednih par kilometara malo dodajem gas, željan da nadoknadim ovaj promašaj. Ako izuzmem tih minut i po, i ovaj krug završavam sličnim vremenom kao i prethodna tri. Ali osećam da umor i vrućina uzimaju priličan danak.

Peti krug.
- Ne brini, ćale, i dalje nije tragično.
Nije tragično, ali mi je sve teže da održim brzinu. Neznatno usporavam, petnaestak sekundi po kilometru, jer je i dalje ostalo preko deset kilometara.
- Da li je to poslednji krug, dečko?
- Nije, vidimo se još jednom.
Deda je bio ispred kuće i u poslednjem krugu.
Ranije spomenuti studenti koji pumpaju ne posustaju, kao ni one devojke. Za razliku od mene. Dovršavam peti krug. On je nešto sporiji od prethodnih. Računam u glavi, trebalo bi da istrčim najbolji krug da bih postigao lični rekord.

Šesti krug. Pa, mogu da pokušam, ali posle nekoliko sekundi shvatam da samo mogu da pokušam. Čim povučem malo jače, puls ide na 180+, nemoguće je da ovo radim ceo krug.
Po prvi put, sigurno pod uticajem svega što se dešavalo prethodnih meseci, mirim se sa time. Ali zaista, bez prikrivene frustracije, bez pravdanja samom sebi. Prosto, usporiću još malo (ne previše, nijedan kilometar nije bio preko 6 minuta) da bih lepo izgurao bez stajanja. Koristim ovaj krug da se poslednji put javim najupornijim navijačima - bravo, samo pumpajte. Devojke, hvala vam, divne ste, meni je sad kraj. Deko, ovo sad jeste poslednji krug.

Prelazim most. Moj ćale je prošao iza cilja da odatle snima moj prolazak kroz isti.
Kraj.
3:51:15.

Da nisam promašio, bio bih malo ispod 3:50, ni tri minuta lošije od mog najboljeg vremena. Što je još luđe, to bi bilo dovoljno za treće mesto u starosnoj kategoriji i moj prvi pehar.
Ali ovaj put ne razmišljam na taj način. Sedam, pružam se i istežem, sumiram utiske sa ćaletom. I baš, baš sam zadovoljan. Čak i posle Roterdama, gde je bio neverovatan poduhvat što sam uopšte trčao, jedan veliki deo mene bio je frustriran što nisam istrčao brže, iako sam ubeđivao sebe da sam zadovoljan.
Ovaj put sam zaista miran, bez potrebe da lažem sebe da je tako.
- A sad - na klopu.

Prošlo je par dana. I dalje sam jednako zadovoljan, bez zadrške. Meni su to potpuno novi, pozitivni momenti.
Kaže Milan - ovo što si izveo je kao da si ga istrčao ispod 3 sata.
Slažem se.

Imam entuzijazma više nego ikada.
Neka se spremi Minhen.